SVETA GERA – HODOČAŠĆE PLANINARA

Pri nas bi se u selu reklo ak se neka snajka sjela nasred stola (daleko od posla) da se sjela za stol ko mila Gera! Pod tim “nasred stola” mislim da nije sjela negdje na ćošak da može staviti tanjure ili hranu na stol, već daleko od kuhinje da ne mora pomagati. Tek danas mi je jasno zašto se te gizdave cure nekada nazivalo Gerama. A ne mali broj puta i dan danas znamo u šali za nekog doma reći: što si se sjeo za stol kao Gera. 

Povijest hodočašća na Svetu Geru

Napokon smo opet na tradicionalnom planinarskom hodočašću na Svetu Geru, koje se svake godine održava posljednju siječanjsku nedjelju. Zadnji put smo bili davne 2018. kad smo tek udomili našu malu pesekicu i poveli ju na ovo planinarenje ne znajući što nas čeka. Sirotici smo tri dana nosili hranu do njuškice jer nije mogla hodati!
Ove godine ipak spremniji, odabrali smo rutu za koju smo znali da ju možemo svladati na vrijeme kako bi u podne bili na misi u kapelici svetog Ilije. Na mjestu gdje se susreću dva naroda – hrvatski i slovenski i dva obreda – grkokatolički i rimokatolički. Molili smo za mir. Bila je to nakana i prvog hodočašća sada već davne 1994. godine kada je sveti papa Ivan Pavao II. pozvao svijet da se ujedini u molitvi za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Potaknut tom nakanom, župnik Mile Vranešić pozvao je vjernike na molitvu na ovaj planinski vrh i otada se planinari odazivaju i hodočaste na ovaj dan.

Glavna točka za slikanje na samom vrhu upravi je ovaj stol koji pokazuje što se sve vidi sa ove pozicije
Nikad više planinara nije bilo nego ove 2015. godine (moj dojam, nisam brojala hahaha)

Na žalost župnik Mile nije doživio ovogodišnje hodočašće već je pokopan prošli tjedan 17.01. po svojoj želji na groblju među svojim župljanima kojima je služio punih trideset godina, a danas se njemu u spomen u ovoj maloj crkvici pjevalo glasno kako se nikad nije! Toliko su me emocije obuzele da sam par puta usred pjesme zaplakala. 

Planinarske staze

Sveta Gera je najviši vrh Žumberačke gore (1178m) i nalazi se na hrvatsko-slovenskoj granici. Vidi se gotovo od svuda u Žumberku i često mi je pogled bio uprt upravo na nju kad bih ljeta provodila kod svojih baka. Tada sam kao mala tek jednom bila na Sv.Geri jer nije bilo ceste kao danas, a ljudi tada nisu bili vični planinarenju jer su ionako po cijele dane radili u polju.

Danas na Svetu Geru ima par planinarskih staza i iz Sošica se do vrha može doći autom. Ovdje bih naglasila malo boljim autom, po mogućnosti terencem jer je makadamska cesta dosta loša. Doduše, ja uvijek idem na Svetu Geru po zimi kad je ili snijeg ili blato i nikad ne idem autom pa od tuda taj zaključak. Kad saznam kako je po ljeti, svakako ću nadopuniti blog.

Ove godine krenuli smo planinarskom stazom iz Sošica preko malog, slatkog sela Boići pa preko šume Boljare koju lokalci zovu Buljara, a navodno dolazi od Ruske riječi za šumovit predio. Oznake kažu da vam do vrha tom stazom treba oko 2.30h dok je nama iz nekog razloga (a nismo baš maratonci) danas trebalo samo 1.40h (mami i meni 2 sata jer smo trpale sendviće po putu).

Dakle kod ovog znaka u Sošicama ne idete kako kažu strelice (to je za aute i dužu planinarsku rutu) već idete lijevo!
Geodetski stup koji označava visinu od 1178m

Staza je dosta dobro označena ali treba pripaziti kad se s šumske staze izlazi na cestu pa sa ceste opet na šumski put. Malo priče i fulate stazu…ne govorim iz iskustva! 😀

Ako krećete na Svetu Geru po prvi puta svakako preporučujem tu stazu. Mi smo neiskusni prvi put prije par godina krenuli na blef okolnim putem preko Pliješi. Na tom djelu ima i planinarski dom Vodice (otvoren je od 1.5. do 31.10., a zimi po dogovoru) koji tom prilikom nismo posjetili jer smo se žurili na misu na vrhu. Mislila sam da ću taj put odapeti koliko je taj uspon trajao. Skroz nepotrebno smo kružili satima ne bi li došli do vrha. Zato vam stavljam interaktivnu kartu kako bi sami najbolje odabrali što je optimalno za vas.

Kad stignete na vrh dočekat će vas dvije male crkvice između koji se nalazi nevidljiva hrvatsko-slovenska granica. Crkvica Sv. Ilije nalazi se na hrvatskoj strani. Ostaci crkvice datiraju iz 16.stoljeća. Danas su ti ostaci prekriveni krovom i čine jednu slatku crkvicu u kojoj se dva puta godišnje održava sveta misa. To je dakle danas, zadnju nedjelju u siječnju i u srpnju na spomendan Sv. Ilije. 

Zadnji dio uspona pred sam kraj. Po meni i najteži pa kad ovaj dio prođete znate da ste "na konju" 😀
Kukurijek nas je pratio cijelim putem

Za uspon na Svetu Geru (preko Boića) nije vam potrebna ne znam kakva fizička sprema. Moja mama već zadnjih par godina zbog zdravstvenih razloga nije planinarila i izgurala je stazu do gore bez problema. Rekla mi je na kraju da se nije čak ni zadihala hahaha. Naravno da je to od osobe do osobe ali ako ste imalo aktivni ova staza neće vam zadavati probleme. Svakako bih preporučila da se nakon uspona počastite u Sošicama dobrom klopom, posjetite Posjetiteljski centar Sošice, saznate što sve možete usput vidjeti u ovom kraju ili kupiti neke od lokalnih proizvoda i time podržati ovu zajednicu te ih spasite na neki način od izumiranja.

Više o mom predivnom Žumberku pročitajte u blogu: ŽUMBERAK-NETAKNUTA PRIRODA NADOMAK ZAGREBA

4 Comments

  • Nery

    Ovakvi susreti i događanja ulijevaju nadu da puno više ima onih “tihih” miroljubivih…..

    • Ja sam uvjerena u to jer gotovo svakodnevno tome svjedočim.❤️ Ne smijemo se zavarati onime što nam mediji stalno plasiraju jer izvlače samo negativno, a ono dobro ne spominju. No toga dobroga ima puno više….❤️

  • Dijana

    Every single time I see you post I’m amazed
    This place looks so beautiful and peaceful
    Thank you so much for sharing your experience with us 🫶🏻

    • Awww thank you so much for your comment. It means a lot to me. Lovely push to keep me going! ❤️

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Kopiranje sadržaja nije dozvoljeno, ali možeš mi se javiti!! :)