“Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.”
Širenje kršćanstva
Stojim ja tako u Efezu i slušam našeg vodiča koji priča neumorno već par sati i par dana. Gledam ga i mislim si “pa čovječe gdje ti to sve u glavu stane”?! Sv.Pavao ovdje, Efežani tamo, Artemida gore, Jonski Grci dolje, Antički Grci prije svih njih, pa potresi pa Rimljani pa požari pa poplave pa Osmanlije. I grad nastao tamo negdje u 10.st.pr.Kr. totalno je napušten u 15.st. nakon Krista. Ne znaš šta ga sve nije snašlo, tko tu pije tko plaća ali bitno za priču krenuo ovdje Sv. Pavao da širi kršćanstvo. Gledam sve te ruševine i jedva spajam točkice u glavi. Ipak stojim u državi od 85 milijuna ljudi u kojoj je samo 5.000 katolika i slušam o širenju kršćanstva sa ovih prostora. Nestvarno.
Sad se vi tu poput mene pitate kakve veze današnja Turska ima sa širenjem kršćanstva kad ovdje od kršćana jedva kr ostalo. 😉 E pa današnja Turska nekada davno zvala se Mala Azija i nakon Isusova uskrsnuća kad su se apostoli koje kuda “razbježali” sv.Pavao je upravo ovdje počeo širiti radosnu vijest. A tko je bio Sv. Pavao? Zašto je naslov od progonitelja do sveca? Sv. Pavao (tada Savao) bio je školovani židov koji je gorljivo progonio kršćane. Pri jednom takvom progonu, jako svijetlo ga je oslijepilo te je čuo Isusove riječi: “Savle, zašto me progoniš?” Još je neko vrijeme bio slijep, a taj događaj toliko ga se dojmio da se zatim krstio i prihvatio kršćanstvo. Poznat je po svojim misijskim putovanjima na kojima su nastale jedne od najpoznatijih poslanica Novog Zavjeta.
Kako su mi riječi Sv.Pavla došle baš kad su trebale
Otegnulo se meni pisanje ovog putopisa tko zna iz kojih sve razloga ali vjerujem da je tako moralo biti jer baš u vrijeme dok sam ga tipkala stigao mi je ovaj nevjerojatan tekst. Vjerojatno zato jer je morao biti u ovom blogu, a poslala mi ga je prijateljica u trenutku kad zdravstveno nisam bila baš najbolje, a tekst je došao kao oblog na ranu.
“Katkad se čini da u tebi stanuju dva čovjeka. Jedan, koji sve čini dobro i kojega pokazuješ prema van, i drugi, kojega se stidiš. Tako veličanstven muž kao što je Pavao piše u svojoj poslanici: -Dobro, koje želim, ne činim, a zlo. koje ne želim, činim. –
Čovjek je čudno biće. Postoji nešto kao neka duboka razdvojna crta, crta loma, u svakom čovjeku. Susrećem ljude koji i uz najbolju volju svega svijeta upadaju uvijek iznova u nove nevolje. Ljude koji bi htjeli živjeti dobro, a ipak čine stvari koje ni sami ne shvaćaju. Zašto je tome tako?
Jer čovjek nije Bog, ni anđeo, ni neko super biće, nego tek mali hodočasnik na dugu putu, katkad prilično umoran i dobro načet. Upravo kroz iskustvo vlastite slabosti postaje čovjek razuman i suosjećajan sa svojim bližnjima. Nikad se ne uznemiruj zbog svojih slabosti i pogrešaka ali ih i ne uljepšavaj. Nauči se s njima živjeti. Nitko nije tako dobar kao u svojim najboljim trenucima. I nitko tako loš kao u svojim najlošijim trenucima. LJUBAV cvate gdje su ljudi jedni prema drugima blagi, blagi u svojim riječima i blagi u svojem ponađanju.”
Znate koliko puta sam se nakon ovog putovanja zapitala: “Da sam u ono vrijeme živjela ondje i došla prvi put čuti Sv. Pavla, je l’ bi me prosvijetlio ili bih poput mnogih tada vikala i bacala ostatke trule hrane na njega?” A onda si pomislim, ne živim li i sada u svijetu gdje se na sve strane pokušava vjernike prikazati primitivcima i zaostalima u prostoru i vremenu? Po čemu se ovo današnje vrijeme razlikuje od onog tada?
Što sve vidjeti u Efezu?
Iako se uz Efez uvijek veže Artemidin hram kao jedno od sedam svjetskih čuda, od hrama nećete vidjeti ni “h”. Hram koji se gradio 120 godina i koji je imao 127 mramornih stupova, danas je ostao na samo jednom stupu. Odnosno samo jedan stup ostao je stajati i gotovo ni jedna turistička grupa pri obilasku Efeza ne dođe ga posjetiti. Ipak, ovaj antički grad danas je najveće arheološko nalazište u Turskoj te odmah nakon Rima i u svijetu.
Celzova knjižnica tako je danas jedna od glavnih građevina na ovom nalazištu koja nam svojom veličinom govori koliko je ovo bilo veliko i značajno mjesto toga doba. Sa svojih dvanaest tisuća svitaka bila je treća knjižnica toga doba, odmah nakon one u Pergamu koju sam također vidjela (zamislila) na ovom putovanju i one u Aleksandriji. U vrijeme kad smo mi bili, taman se snimala reklama za vjenčanice ispred ostataka knjižnice. Mogu reći da je model plijenio više pažnje nego svi monolozi našeg vodiča. 😀
Herkulova vrata mjesto su na glavnoj šetnici u Efezu gdje ako ne raširite ruke kao orao krila kao da niste ni bili tamo. Naime legenda kaže ako uspijete rukama dotaknuti oba stupa steći ćete Herkulovu snagu. Kao što vidite mišići na rukama su mi se rascvali koliko sam sad jaka. Nevjerojatno mi je da sam uopće uspjela snimiti fotku dok sam sama na tom prolazu jer horde turista svake sekunde ovdje pokušavaju napraviti ovo isto. Najsmješnije je što vas lokalci pokušavaju slikati i onda vam prodaju te slike na izlazu iz Efeza. Ne moram ni napomenuti koliko su fotke loše i neprofesionalne. Neke koje su nam pokazivali dok su nas slikali kao grupu, bile su toliko izblijedjele da nismo znali je l’ smo mi na slici ili neka grupa prije nas! 😀
Nedaleko Efeza nalazi se Marijina kuća na brdu Slavuja i bazilika Sv. Ivana u neposrednoj blizini. Više o tim svetim mjestima pročitajte u blogu: ZAPADNA TURSKA – PUTEVIMA SV. PAVLA
Ako u Turskoj niste organizirano, a voljeli bi ponešto čuti o ovim lokalitetima ili bez razmišljanja doći do njih, ovdje su tri prijedloga odnosno ture koje imaju najbolje ocjene i zadovoljiti će upravo ove potrebe koje sam navela!
Zašto otići na ovo putovanje
Putovati putevima Sv. Pavla za mene je imalo posebnu snagu. Ipak, na ovo hodočašće neki su krenuli iz vjerskih, a neki samo iz turističkih razloga. Kako god bilo, kraj je bio prepun tisućljetne povijesti i ostataka iste, upotpunjen nekim tradicionalnim vrijednostima i zanatima koje smo posjećivali putem. Od Istanbula do Antalije nagledali smo se različitih krajolika, nepreglednih polja i plantaža maslina, mandarina, pamuka, maka i raznih drugih kultura po kojima je Turska poznata. Isprobavali razne lokalne specijalitete i družili se sa lokalnim stanovništvom.
Najsmješnije i dinamičnije iskustvo bilo mi je ono u gorju Taurus kad smo došli gledati kako lokalne žene ručno rade tepihe. Zbog tog iskustva sve bih ponovila jer prezentaciju i prodaju tepiha kakvu su oni predstavili još nigdje nisam doživjela! 😀 Kad smo muž i ja odbili kupiti tepih, jedva smo pobjegli hahahaha. Prvo su nas zatvorili u neku sobicu i nosili tepihe dok nas nisu njima zatrpali. Kad smo rekli da nemamo toliko novaca, nosili su jeftinije tepihe. Nama se ti jeftiniji naravno nisu sviđali pa su se počeli derati i ljutiti na nas! Još i sad mi je smiješno kad se toga sjetim. Na kraju smo uspjeli pobjeći bez i jednog tepiha u vrećici. Na žalost mog muža ali na moju sreću u zlatarni nismo bili tako vješti u izbjegavanju! 😀
Ako vas je imalo zaintrigirala priča, pročitajte i blog ISTANBUL – GRAD TULIPANA da dobijete potpuni dojam ovog putovanja. Kako se vama sviđa ovaj dio Turske?