Dok mi u ovu kasnu kišnu večer kroz otvoren prozor struji zagušljivi smrad sa relativno obližnjeg Jakuševca, misli mi opet bježe na Ben Foglea i njegov serijal “New Lives in the Wild” (Novi život u divljini).
Utjecaj Ben Foglea
Postoji taj jedan period u životu kad se čovjek smiri i promišlja o svemu što je dotad učinio i što bi još želio ostvariti, barem mislim da tako bude. Zbog tih promišljanja smatram da nisam u potpunosti ostvarila svoju svrhu. Kao da imam još nešto bitno za napraviti osim ostvarenog majčinstva i predivno odgojene djece. 🙂
Za sebe mogu reći da sam jako povodljiva ali naravno samo u segmentima sa kojima i sama rezoniram. Prije samo koji mjesec bila sam totalno pala pod utjecaj Dicka i Angel Strawbridge i njihovog dokumentarca Escape to the Chateau iliti Bijeg u dvorac. Davila sam se u njihovim idejama, kreativnošću i sposobnošću da potpuno ruševan dvorac u Francuskoj preurede i od njega žive. Gotovo svaki tjedan sam barem jednom provjerila ponudu dvoraca koji se prodaju u Francuskoj po prihvatljivim cijenama i maštala kako bi ih ja uredila.
Dick je bio svestrani muž koji bi sve što dotakne pretvorio u funkcionalno “zlato” (baš kako svaka žena zamišlja svog Dicka hahaha) dok je Angel bila utjelovljenje svega što sam za sebe željela. Crvenokosa, karizmatična dizajnerica koja kad ubere cvijeće iz svog vrta nastanu buketi i svadbeni aranžmani po cijelom dvorcu, kad uhvati šivaću mašinu ispadnu jastučnice ili personalizirane krpe za goste, kad vidi praznu keramičku pločicu, osmisli dizajn i sama ga isprinta na istu…mogla bih tako nabrajati u nedogled. Još nisam našla profil ili ženu koja me tako inspirirala poput nje.
Danas malo drugačija priča. Upijam sve dokumentarce Ben Foglea kao da mi život ovisi o tome. Totalno drugačiji pogled na svijet i načine na koje ljudi žive. Ben u svojim dokumentarcima “Novi život u divljini” putuje po svijetu i po tjedan dana živi sa ljudima kod kojih dođe, a koji žive nekonvencionalnim načinom života. Uglavnom je to život u zabačenim predjelima nekih država. U divljini ili na osami ali blizu civilizacije, sami ili sa obitelji, sa ili bez priključaka za vodu i struju, samodostatni ili na tom tragu…
Samodostatnost
Samodostatnost je riječ koja se jako isprostituirala za vrijeme korone. Na sve strane se moglo čuti trebaju li države ili pojedinci biti samodostatni kako u situacijama poput ove ne bi ovisili o nikome. Iako se ideja samodostatnosti može različito tumačiti ovisno o kontekstu, u općem smislu, mislim da je teško potpuno biti samodostatan. Ljudi su društvena bića, i često ovise o drugima ili okolini kako bi zadovoljili neke svoje potrebe i ostvarili ciljeve.
Tu mislim podjednako na fizičku samodostatnost koja se odnosi na sposobnost da se zadovolje osnovne fizičke potrebe, poput pronalaženja hrane, vode i skloništa te na psihološku samodostatnost koja se odnosi na emocionalnu i mentalnu neovisnost. Zato je važno razviti emocionalnu snagu i samopouzdanje, a tu mislim da bi potpuno kiksala što se kaže jer imam zaista veliku potrebu za međusobnim odnosima, podrškom i povezanošću s obitelji i prijateljima. Neki dan kad sam rekla svojoj prijateljici kako imam želju otići iz grada u neku divljinu, nasmijala se i rekla: Mihaela ja te tamo uopće ne vidim! 🙂
Iz dokumentaraca sam izvukla neke negativne posljedice samodostatnosti iako smatram da pozitivnih ima više i da i sama u budućnosti težim tome.
Socijalna izolacija: Osobe koje teže potpunoj samodostatnosti mogu se povući od drugih, što može dovesti do socijalne izolacije. Nedostatak društvenih veza može negativno utjecati na emocionalno stanje i opću dobrobit.
Nemogućnost traženja pomoći: Ako osoba postane previše samodostatna, može osjećati otpor prema traženju pomoći od drugih, čak i kada joj je ta pomoć potrebna. Ovo može dovesti do gomilanja problema ili stvaranja nepotrebnog stresa.
Perfekcionizam: Traženje savršenstva može biti povezano s samodostatnošću. Ako netko stalno teži savršenstvu, može doživjeti stres i anksioznost, budući da je teško postići neprestano visoke standarde.
Nemogućnost suradnje: U mnogim situacijama, suradnja s drugima je ključna za postizanje uspjeha. Osobe koje su previše samodostatne mogu imati problema u suradnji s drugima, što može ograničiti njihove mogućnosti ili usporiti postizanje ciljeva.
Nedostatak podrške i razumijevanja: Ako netko odbacuje podršku drugih ili se stara samo o vlastitim potrebama, može doći do gubitka podrške i razumijevanja u teškim situacijama. Ovo može voditi do osjećaja usamljenosti i emocionalne praznine.
Ugljični otisak
Ljudi koji žele živjeti u prirodi i sa prirodom često razmišljaju o svom utjecaju na okoliš i ako se nešto spominje u ovim dokumentarcima to je ugljični otisak! Nisam sigurna da sam do tada uopće razmišljala o tome, a kamoli znala što bi to bilo, pa su me ovi dokumentarci na neki način natjerali da malo više istražim o čemu je tu riječ. Može biti da se i svemir tako posložio pa su mi u vrijeme dok sam ogorčena zbog stanja i nebrige u svom rodnom gradu, došli dokumentarci o alternativnom načinu života zbog kojih bi pobjegla iz grada. 😉
Ugljični otisak mjeri doprinos oslobađanju stakleničkih plinova u atmosferu, koji su odgovorni za globalno zagrijavanje i klimatske promjene i može potjecati iz različitih izvora, poput:
Energetske potrošnje: Količina energije koju koristimo za grijanje, hlađenje, osvjetljavanje domova ili poslovnih prostora, prijevoz i druge svakodnevne aktivnosti.
Proizvodnje i potrošnje hrane: Proizvodnja hrane može generirati značajan ugljični otisak, uključujući emisije iz poljoprivrede, prerade, transporta i gubitaka hrane.
Prijevoza: Količina stakleničkih plinova koja nastaje zbog putovanja vozilima, avionima, brodovima ili drugim prijevoznim sredstvima.
Industrijske aktivnosti: Procesi proizvodnje u industriji mogu stvarati velike količine stakleničkih plinova.
Otpada: Obrada i odlaganje otpada također mogu pridonositi ugljičnom otisku, posebno ako se ne primjenjuju održive metode zbrinjavanja otpada kao npr. u Zagrebu!
Ljudi iz Fogleovih dokumentaraca ostavljaju minimalan ili nikakakav ugljični otisak. Moram reći da sad kad su djeca velika i na neki način neovisna o meni, razmišljam o takvom načinu života. Pitala sam svog puža muža bi li otišao sa mnom u divljinu, rekao je da može ali ako zna da za pola sata autom može doći do nekog većeg grada. Nasmijala sam se jer sam skužila da nije svjestan kako to uglavnom uključuje život bez auta!!! Neka još neko vrijeme živi u ovom svom uvjerenju. 😉
Život u divljini
Svi ljudi koji su sudjelovali u Fogleovim dokumentarcima i živjeli bez televizora, svakodnevnih crnih vijesti, negativnih susjeda, okruženi samo prirodom i životinjama, bili su protkani takvim mirom i takvom predivnom energijom da mi je to teško uopće prenijeti. Naprosto ljepota ih je bila za gledati iako se iz svakog kutka moglo vidjeti da takav život sa sobom donosi mnogo odricanja i naporan rad. Ipak nitko od njih se na to nije požalio, već naprotiv. Svi su pobjegli od dobro plaćenih poslova, ugodnog života i predvidljivih rutina u divljinu bez ičeg lagodnog. Jučer žena u pustinji, proputovala cijeli svijet, poznata fotografkinja, kaže čim sam došla u Saharu osjetila sam da mi je tu dom. I zaista, nigdje drugdje ju ne bih mogla zamisliti već baš tamo. Tako nekako se i ja osjećam kad sam daleko od svih i svega. Samo priroda oko mene, obavezno neko brdo, nikako ravnica, šuma i mnogo raznog grmlja i cvijeća od kojeg bi radila zdrave pripravke ili cvijetne aranžmane.
Poanta cijeli priče je da niste ovisni o novcima. Svi koji nisu u mirovini, iznajmljuju taj robinzonski smještaj ili se mijenjaju sa svojim proizvodima za druge proizvode. Rijetko tko je u potpunosti samodostatan ali velika većina je blizu tog cilja. Lišeni svih briga i okova vanjskog svijeta pronašli su mir negdje daleko od lokacije gdje su rođeni. Namjerno nisam napisala daleko od doma jer kažu da je njihov dom upravo tamo gdje sad žive.
Zašto me to privlači?
Trenutno mi ništa ne fali. Stvarno imam sve što mogu poželjeti, ipak nešto unutra mi ne da mira. Nešto mi govori da bi potpuno ispunjena bila samo okružena prirodom, eventualno mužem koji bi tjerao zmije i kukce dalje od naše “nastambe” te nekolicinom životinja koje bi me činile barem malo samodostatnom. Na radionicama samoniklog bilja kod Gabi sam već bila, tako da se hraniti sa biljčicama uvijek mogu. Nevjerojatno koliko plodova nam priroda daje, a koristimo minimum od toga svega. Puž muž se smije i govori da me ovo sad pere jer smo po cijele dane zajedno doma i već mi idu na živce njegovi svakodnevni callovi koji su sastavni dio njegova posla. Možda je zaista tako. Ne znam, vrijeme će pokazati u kojem smjeru ću ići…nadam se samo da sad neće krenuti neki dokumentarci o životu na mjesecu da ne krenem sa pripremama u tom smijeru! 😀
Za više blog post priča inspiriranih prirodom i domaćim pripravcima pročitaj: Šipak – zdrava trnoružica i Bazga – okus proljeća ili Proljetni herbarij