Već drugu godinu za redom ljetne vrućine odlučujemo ugasiti u Sloveniji, točnije u Julijskim Alpama. Julijske Alpe koje nisu ime dobile po nekoj lijepoj Julijani nego po Gaj Juliju Cezaru pokazale su se kao savršen bijeg u nestvarno lijepu prirodu. Naravno lagala bih kad bi rekla da je tamo manje vruće ali imam osjećaj da lakše podnosim tu vrućinu gledajući u ledene vrhove dok me klinci špricaju sablasno hladnom vodom iz Soče nego onu na moru.
Bovec - raj za ljubitelje outdoor aktivnosti
Iako su Bled i Bohinj najpoznatija mjesta odnosno jezera u ovom dijelu Slovenije svakako bih preporučila da taj dio ostavite za neka jednodnevna ili dvodnevna putovanja i svoj sedmodnevni odmor krenete od Boveca. Bovec je malo šarmantno mjesto već gotovo na samoj granici sa Italijom koje je poznato kao raj za ljubitelje outdoor aktivnosti. Prošle godine smo tako par dana proveli u Bovecu jer smo htjeli isprobati neke od tih aktivnosti poput raftinga i canyoning-a koji prije nismo nikad ni čuli ni vidjeli. Ove godine smo se prepustili kayakingu dok smo paragliding ostavili za neku drugu prigodu. Neka vas stoga ne iznenadi puno mladih ljudi koje na večer možete sresti u središtu na odličnim craft pivama i palačinkama.
I dok se prošla godina bazirala isključivo na Sloveniji i Julijskim Alpama ove smo se godine vratili u Kranjsku Goru na Jezero Jasna i Bovec te zatim produžili u Italiju na legendarne Dolomite.
Kanin
Ukoliko u Bovec dolazite isključivo zbog planinarenja na pravom ste mjestu. Par minuta od centra nalazi se najduža žičara na kojoj sam ikad bila. Vozi pola sata do pod vrh Kanina koji se nalazi na 2300 metara i koji je čas u oblacima čas okupan suncem. Cijena je 80€ za četveročlanu obitelj. Skoro smo napunili gaće kad je žičara samo od jednom stala, a mi na najstrmijem dijelu planine visimo kao mala govanca dok nam kroz glavu prolaze misli “ok to je to, hvala ti živote ali baš si nas zaje… kad nam je najljepše!” 🙂
Par kila lakši skužimo da je to česta pojava i sljedećih par puta skulirano čekamo da krene. Neki mladi bračni par gura dječja kolica po strmoj šljunčanoj padini po kojoj mi jedva hodamo dok se ja okrećem i gledam jel ovo možda skrivena kamera. Skužim da se ipak samo radi o prirodnoj selekciji dok su me klinci već krenuli grudati snijegom koji se još uvijek ovdje može naći u sedmom mjesecu.
Osvježeni krećemo prema ovom srcolikom otvoru koji se nalazi na samom vrhu Kanina. Znam jako je instagramičan kao i 99% svega što vidite oko sebe ali slike za Instagram zaista nisu vrijedne ako se polomite ili ubijete što je ovdje vrlo lako moguće. Prije ferate odlučimo u društvu divokoza pojesti sendviće koje smo ponijeli jer nema do okrijepe sa ovakvim pogledom.
Napomena, kako za Kanin tako i za ostale vrhove
Bitno je napomenuti da se na ovim visina vrijeme mijenja iz sekunde u sekundu. U jednom trenu se slikamo na suncem obasjanom vrhu, već u drugom trenu dolazi oblak od kojeg ne vidiš prst pred nosom. Srećemo obitelj koja se u toj “magli” izgubila i više nisu znali gdje su. Važno se opremiti osim hranom i pićem i kartom, dobrom obućom, vodonepropusnim jaknicama, punom baterijom na mobitelu ako uopće ima signala i biti prije svega siguran u svoje sposobnosti jer na velikoj većini staza se jako skliže. Nakon uspona, a prije nego krenete žičarom natrag možete popiti piće po pristupačnim cijenama, osunčati se i dobiti boju kao Klještić iz Spužva Boba poput nas i dati si pet jer si preživio ovu pustolovinu.
Mangart
Zvučati će čudno ali upravo je Mangart razlog zašto smo se vratili ovdje drugu godinu za redom. Naime prošle godine kad smo po najvišoj cesti u Sloveniji krenuli prema Mangartu po dolasku na Mangartsko sedlo krenuli su se skupljati olujni oblaci. Nešto prije vrha odlučili smo se okrenuti natrag jer ako nešto ne želite to je grmljavinska oluja na ovakvim visinama. Stariji sin, prepun adrenalina i navale tinejđerskih hormona nikako to nije mogao prežaliti pa umjesto da smo došli ponovno 2035. kako je on rekao, iznenadili smo ga ove godine ponovnim putovanjem na Mangart da ga doživi u potpunosti.
Cesta prema Mangardskom sedlu (2055) gdje morate ostaviti auto vrlo je zavojita i nezgodna jer je široka za jedan auto pa kad susretnete nekog iz suprotnog smjera to bude prava avantura kod micanja i zaobilaženja. Vjerojatno se plaća i ekološka taksta od nekih 5€ ali mi nismo ni ove ni prošle godine platili ništa. Možda zato jer dolazimo u kasnim popodnevnim satima kad nije gužva. Bitno se samo kod rampe primaknuti dovoljno sa autom i rampa se sama diže.
Naime, ne znam iz iskustva ali sam pročitala da gore bude ludnica od turista, a mi si naravno to nikad ne želimo. Oba puta smo krenuli oko 5 popodne i ulovili najljepši zalazak sunca koji možete vidjeti na naslovnoj slici ovog bloga. Dakako planinarska kućica sa okrijepom onda već bude zatvorena ali radije biramo opciju bez gužve nego okrijepu u kućici.
Najviši vrh Mangarta nalazi se na 2679m i četvrti je po visini u Sloveniji. Za njega vam treba ferata, a mi smo došli nakon sat i pol penjanja upravo do dijela gdje ona počinje. Pogled je dakako isto spektakularan. Na toj stazi vam doslovno jedna noga hoda po Sloveniji, a druga po Italiji. 🙂
Moja misija je osim zadanog vrha bila i da napokon nađem i vidim Runolist. I tu sam si želju ostvarila! 😉
Izvor Soče
Predivna staza, Julijana trail koja vas iz Trenta gdje možete ostaviti auto vodi do izvora Soče traje oko 3 sata. Pri samom kraju staze očekuje vas prekrasan vodopad kod kojeg se nalazi znak koji vas upozorava kako zadnja dionica nije za starije osobe, djecu i ljude bez odgovarajuće obuće.
Dolazimo do sajli na stijenama gdje se dvije osobe ne mogu mimoći. Visite doslovno svojom snagom u rukama kako bi prešli sklizak kanjon do samog izvora (jako opasno) i onda ugledate bračni par koji svaki na svom kuku jednom rukom drži dvogodišnje dijete (blizanci) bez ikakvih nosiljki, a drugom rukom vise sa sajle! Bože ako onda nisam skoro umrla od straha neću valjda nikad.
Dakle sam izvor je zaista impresivan i vrijedi vidjeti od kuda se svakodnevno izljevaju ti galoni hladne vode. Ipak zadnji dio staze je jako sklizak i opasan i zaista ga ne preporučujem svima. Meni nije bilo svejedno, pogotovo kad sam vidjela tuđu djecu kako plaču jer se nisu istim putem usudila ići natrag! Ukoliko ste planinar, avanturist i imate već iskustva u nogama, ovo nemojte zaobići.
I da se ne zeznete poput nas, 15minuta prije samog izvora nalaze se znakovi za restoran sa finom domaćom klopom, Kekčeva domačija. Već gladni nakon izvora uputili smo se još petnaestak minuta do tog restorana. Osim preeekrasne okoline dočekala nas je gazdarica koja nas je jedva pozdravila uz čuđenje što uopće radimo tamo. Nije bilo ni žive duše, a kamoli da je bilo nečeg za jelo. Ipak udostojila se ponuditi nas pićem koje smo platili 17€. Dvije pive i dva soka od bazge hahahahaha!
Alpski botanički vrt
Alpski botanički vrt Juliana nalazi se odmah uz stazu prema izvoru Soče. Možete ga naravno preskočiti ukoliko niste ljubitelji cvijeća. Ja jesam! 🙂 Ulaznice za nas četvero ispale su svega 6€ što mi je bilo smiješno nakon onih 17 koje smo netom prije dali za cugu. 😉 Tu sam prvi put vidjela Runolist pa sam ga zato i našla na planinarenju na Mangart.
Svega par minuta od botaničkog vrta nalaze se i Korita Mlinarice. Ovdje možete predahnuti uz prekrasan pogled na slapove.
Outdoor aktivnosti
Kanyoning – dobro da prošle godine nisam znala što me na ovome očekuje jer ne znam jel bih našla hrabrosti za ovu ludoriju! Ipak, sva sreća da sam to iskusila. Osjećaj je to koji nikad više nećete zaboraviti kad ga probate. Adrenalin vam je cijelo vrijeme na 100 ako je skala do stotke! Od tri verzije kanyoninga koja su se u ovoj agenciji nudila mi smo odabrali srednji tzv. Fratarica. Najlakša verzija je za obitelji sa malom djecom i one slabijeg srca ahhaha. Za ovu vam treba malo više kuraža jer u jednom momentu visite na slapu visokom 50metara!! Vrlo zabavni i iskusni vodiči opuste vas toliko da zaboravite kako vam život ovisi o njima i njihovoj spretnosti vezanja čvorova! 🙂 Ukoliko se premišljate reći ću vam samo jedno: ako sam ja mogla…. 😀
Rafting – ukoliko ste već negdje prije probali rafting ovo vam neće biti ništa spektakularno. Naša Zrmanja je kud i kamo dublja i opasnija, a samim time i zabavnija. Ipak, vodić je od svega napravio zafrkanciju i atrakciju tako da smo u jednom momentu od rafta napravili tobogan dok smo u drugom momentu svi skakale sa stijene od 20 metara u Soču! Nezaboravno iskustvo!
Kayaking – meni osobna najmanje zabavna aktivnost od ove tri. Moji dečki se ne bi složili. Njima je kayaking bio bolji od raftinga. Možda je mom sudu pridonijela činjanica kako sam totalno slaba na rukama i koordinaciji što je ovdje iznimno važno. Dok svi lijevo ja desno i obrnuto! 🙂 Mi smo imali sreće da nas je ove godine na kayakingu zapao vodič koji nas je vodio na kanyoning na Frataricu. Toliko je smiješan, zabavan i stručan da smo samo o njemu pričali cijele godine. Iznimno je važno kakvog vodiča imate na sportovima koji su na neki način opasni poput ovih.
Svakako bih preporučila da na sve ove aktivnosti idete prije podne, po mogućnosti na termin u 9 sati. Na Soči su velike gužve i svi imaju neku agenciju za ove aktivnosti. U podne vam to bude prava ludnica sa raftovima i izgubite svaku volju za veslanjem, pogotovo ako je vodostaj nizak kao što je nama bio. Ono što je nas privuklo ovoj ekipi iz Aqua Tours Bovec je upravo to što ne trče za lovom već paze na sigurnost i zbog toga imaju samo dvije do tri ture dnevno, a ne deset kao neki. Nakon svega kad se vratite u bazu uvijek vas počaste hladnom pivom ili pićem po izboru! 😉
Pišite mi ako vas posebno zanima detaljnije nešto od svega što sam spomenula. Ili ste možda bili i doživjeli druga iskustva. Lakše je ako imamo koga pitati i uštedjeti si vrijeme na istraživanja! Pusa svima!
Za višednevna aktivna putovanja pogledajte i blog priču: Napulj – gdje smeće kraljuje, a pizza caruje
2 Comments
Mihaela! Slike su vam san, jedno prekrasno iskustvo!
Ivana prije svega hvala ti na podršci koju mi ovdje pružaš, puno mi to znači!❤️️ A slikice…nekad je teško tu ljepotu slikicama i riječima pokazati ali stvarno je bilo nezaboravno! 🙂