Jeste se razbudili ili da vam naručim ovu domaću budilicu?
Naravno da je normalno bilo staviti kokošinjac ispod ganka, odnosno sobe gdje spavaš. Tko ne bi volio u 5 ujutro čuti ovaj milozvučan zov pjevca. 🤔
Prošle godine, ljetovanje Pag, neću reći koje mjesto da ga ne izbjegavate 🤣 jedva zaspim jer su susjedova mala djeca iznad nas imala potrebu vrišteći i skačući izbaciti sve iz sebe što im se zbog stresa nagomilalo tokom dana. 😆 I kad u 5 ujutro krene pod prozorom kukuriku….i ne staje….pa drugi dan pa treći. Umalo da nisam završila u 24 sata pod naslovom “rastrojena ubila pijevca pred očima male djece i šokiranih kokica”! 😅
4. dan ga naravno više nisam čula jer sam toliko bila umoran da me ni tenk ne bi probudio. Ali mislim si sad pa nije da me jednom pijetao (iliti pete kako bi rekli kod nas) probudio. Stvar je u tome što je meni normalno čuti pijetla na selu ali na moru?! To mi je bilo totalno neprirodno. Neprirodno kao i tange koje ti se uvlače u rit pa cijeli dan žuljaju kao proljev. Navodno im je pala prodaja za desetak posto jer su milenijalsi skužili da im se više sviđa kad viri malo gaća ispod suknje i hlača nego da ih neka špaga žulja pa je prodaja tzv. babskih gaća uvelike porasla.😜
Ganak strica Jose


Ganak strica Jose još je jedini u funkciji u ovom malom izumrlom selu. Svi ostali su već opasni po život. Ganak je to u koji sam svakodnevno gledala iz bakinog dvorišta dok bi stric Joso sjedio na klimavom stolcu i gledao niz cestu koja je napokon bila asfaltirana. Nije bilo kuće u kojoj obavezna navika nije bila gledati tko to ide po cesti. S kim ide, kuda ide, sa čime ide, kada ide, kad se vraća, jesu kola puna, na pola puna, prazna, jel ide na tuđe ili svoje, jel se žuri ili stane pa pozdravi….Tako je stric Joso bio kao maleni tranzistor koji bi mojoj baki ukoliko nije stigla do vrata javio “Mika iz Jarka, ide u Milašine!” i nakon toga svak se mogao vratiti svome poslu. Nešto slično kao što mi danas gledamo po Instagramu! 🤭
U podne bi se obavezno spustio na ručak kod bake i sve bi bilo dobro ukoliko ne bi prigovorio. Ako mu se pamet pomutila pa izustio nešto tipa “kaj bu sutra za ručak?” dajući do znanja da mu ne šmeka, baka bi ga isprašila i ne bi dva dana dolazio dok se malo ne smiri situacija. 😅
Naravno stric Joso nam nije bio pravi stric, odnosno ne znaš šta nam sve nije bio ali titule stric, strina i kum i kuma imali su svi u selu!


Dvije bake, jedno selo
Naravno svi koji mislite kako je super imati dvije bake na jednom mjestu moram vas odmah razuvjeriti kako to nije baš tako. Zamislite si samo vrijeme ručka. Normalno je bilo na selu da djeca pogotovo ženska pomažu svojim bakama. E sad, prije ručka i jedna i druga su željele da budem sa njima i gledam kako se npr. kuha juha ili prije juhe zakolje i očisti kokoš. Priprema za ručak trajala je pola dana i naravno svaka baka je htjela da taj dio budem sa njom, pogotovo ako se još razvlačila štrudla ili gulio krumpir i sl. Ako sam se još i izvukla da budem samo kod jedne bake prije ručka za ručak sam morala biti kod obje. Pa sam taktizirajući malo pojela kod jedne i onda bezobrazno bez pranja suđa ili druženja nakon ručka brzo trčala preko puta kod druge da i kod nje malo pojedem jer bi inače bio nos do plafona. Grozno je bilo što su i jedna i druga bile odlične kuharice i nisi zaista znao koja radi bolji ručak pa pojesti samo malo nije bila opcija. Uglavnom se svelo da bi pojela i kod jedne i druge cijelu porciju pa ne čudi što sam kao mala bila prava buca.
Naravno ovo je samo jedna mala sitnica, bilo je tu puno kompleksnijih situacija. Teška su to vremena bila, vječito rastrgana na dvije strane. Vjerojatno zbog toga i dan danas imam potrebu ugađati ljudima do te mjere da više nije normalno pa i sama shvatim da moram prestati za svoje dobro. Kad te ljudi takvog namirišu koriste to bezkrupulozno. Do te mjere da se zaista naviknu da sve radiš umjesto njih dok oni glume ulogu žrtve. Jedno vrijeme je toliko tih “žrtava” oko mene bilo da nisam više mogla disati. I naravno nisu oni krivi. Ja sam si to dopustila i samim time takve i privlačila. U toj bolesnoj potrebi da pomognem drugima gušila sam se u njihovim problemima i prohtjevima dok nisam rekla dosta. Četrdesete su zaista bile prekretnica. Doslovno sam kao po nekom zamišljenom spisku samo odčekirala ljude koji su me cuclali i prodisala. Bilo je to jedno od najljepših iskustava ali dakako ne i najlakših. Treba smoći snage naprosto ne hvatati se za zajedničke trenutke i godine provedene uz te osobe i reći si dosta. Puno puta sam se znala uloviti kako govorim “ali što smo sve prošle skupa” i to bi mi bio izgovor da nastavim dalje sa njima bez obzira na nedostatak kisika uz njih. Ponosna sam danas na sebe. I kad samo promislim o svojim bakama i tim situacijama iz današnje perspective naravno bude mi žao jer mislim da sam trebala to drugačije odigrati. Ali bila sam dijete. Ni jedno dijete ne razmišlja na način četrdesetogodišnjaka punog životnog iskustva. Ovako koliko god imala predivnih iskustava iz djetinjstva sa njima imam i tih grčevitih situacija zbog kojih sam uvijek bila na nekom stolu za trančiranje. Nikad dovoljno dobra.

Puno se ljudi danas lovi za svoje djetinjstvo kad si žele opravdati neuspjeh u životu ili nesigurnosti kojima su prepuni. I ok, dakako da nosimo iz djetinjstva određene traume ali valjda zato i odrastamo polako da se naučimo nositi sa raznim škakljivim situacijama. Imam osjećaj da su danas svi sjebani i samo ponavljaju kako im se dogodilo ovo ili ono u djetinjstvu. Pa šta! Digni se i ajmo dalje…do kad ćeš čekati da ti život ode pred očima dok ti kukaš kako život nije fer jer ti se dogodilo ovo ili ono.
Ljudi, život je prekrasan ako znate živjeti. Nemojte čekati da vas netko drugi izvadi iz škripca i napravi sve umjesto vas. Pa gdje je tu ljepota življenja? Pljusnite se prvo u jedan pa onda u drugi obraz, možete i po guzici mene ne smeta, drmnite jednu ljutu ili što već volite da vas malo razbudi, ponovite si da ste zavrijedili biti ovdje i imati sve što poželite, zafrknite rukave i ajmooooo!!!!! Nema opravdanja! Ne znate sa čime se onaj drugi “borio” u životu, a sada je uspješan. Ja za sebe mislim da sam uspjela, a nemate pojma sa čime sam se sve suočila. Dovoljno je samo da mi vidite čelo, a za to ne moram čak potegnuti do djetinjstva, već odmah iza ugla. Zato….juriiiiiiiš!!!!! Zahvaliti ćete mi kasnije. 😉


Nakon ove male kronike iz sela želim vam ispunjen dan! Javite ako treba prijevod za neke riječi, tu sam! Moj muž me već zafrkava da su to starohrvatske riječi koliko ih volim isticati, a ja ih naravno namjerno naglašavam jer ne želim da padnu u zaborav kao ova narodna nošnja.
Sad kad sam totalno pokrila i uskladila sliku sa tekstom lijepo vas pozdravljam, nedajte se isprovocirati kokošima oko vas, njih će uvijek biti. Bitno je samo da ih stavite u pravi kontekst i sve će vam biti lakše! 😉